Crno – bijeli svijet

23.10.2015. Ovo je priča o nogometnim velikanima koji polako nestaju i zaboravljeni su, motivirana smrću nogometnog velikana Bože Bakote

Božo Bakota

Nedavna smrt bivšeg igrača NK Zagreb, Sturma iz Graza, Metros Croatie iz Toronta i još nekih klubova, Bože Bakote (1950. – 2015.), motivirala me da napišem ovu priču i da se podsjetimo mnogih nogometnih velikana koji polako nestaju i zaboravljaju se

Rudolf Belin i Pele 1969.

Jednom bijelo, jednom crno
U mjesecu lipnju 1960. mjesna vlast u Jastrebarskom dozvolila je da se ispod parka Erdödy na lokaciji Novog Naselja (danas je to Cvjetno Naselje) sruši drvena ograda, drvena oružarna i golovi, a travnjak na kojem je do tada svoje utakmice igrao NK Jaska upotrijebi za izgradnju Zavoda za četinjače. Nogometaši voljenog kluba u Jastrebarskom ostali su tada bez igrališta i naredne su dvije sezone sve utakmice igrali kao gosti. U to sam vrijeme imao nepuna dva mjeseca i vjerojatno su me roditelji, te baka i djed koji su stanovali nekoliko metara od igrališta u Novom Naselju, po lijepom vremenu u svibnju i lipnju dok su se još igrale utakmice na tom igralištu i nosili i uz njega. Nažalost, tog se igrališta ne sjećam, već samo iz fotografije koje sam kasnije sakupljao za svoje javne objave u knjigama i tekstovima. Pet ili šest godina kasnije prilikom šetnje vikendom u pratnji starijih i odraslih po Jastrebarskom, znali smo doći i do Sajmišta. Tu su „neki stričeki“ (NK Jaska) igrali nogomet i napucavali loptu. Nisam ja tada znao tko su oni i zašto igraju. Sjećanja kažu da je tada Sajmište sasvim drukčije izgledalo. Bili su nekakvi povezani daskom stupovi (ograda do igrališta) i drvene pregrade kroz koje je ponedjeljkom prolazila stoka na sajmeni dan u Jastrebarskom. Za mene je to bio „crno-bijeli svijet“. Nekoliko godina kasnije krenuo sam i u školu na „Centralu“ u Jastrebarskom. Stanovao sam u Donjoj Jaski, a škola za niže razrede se nalazila u Gornjem dijelu Jaske. Sa školskim kolegama sam satima hodao do škole, a dolaskom na Rečku cestu (danas je to ulica Bana Jelačića) nikako doći do zgrade koju smo pohađali. Nakon nekog smo vremena shvatili da do školske zgrade možemo i poprijeko preko potoka Reka i bivšeg Bencetićevog mlina. Ubrzo je uz nasip potoka i nekoliko metara dalje od školske zgrade izgrađeno i igralište za potrebe NK Jaska. Bilo je to 1969. Pozivnicu za otvorenje nisam dobio i nažalost otvorenju igrališta kao devetogodišnjak nisam nazočio. Ponovno su „neki za mene drugi stričeki u plavim majicama (a možda i isti)“ tu često igrali utakmice. Znatiželja bi me prilikom prolaska po nasipu uz igralište tu kratko i zadržala. Više su me od tih utakmica zanimala dugotrajna pješačenja sa školskim kolegama do kuće i odlaska u školsku zgradu. Pomislih, ti u plavim majicama često tu igraju. Protiv koga i zašto, ja i dalje ne znam. Za mene je to još uvijek „crno - bijeli svijet“, a razliku između treninga i utakmice ne prepoznajem. Bilo je to vrijeme kad su imućnije obitelji u Jastrebarskom već imale i televizor ili „kutiju u kojoj su ljudi“ i opet crno-bijeli svijet (prijem). Dana 12. rujna 1969. u Zagrebu je gostovao i odigrao prijateljsku utakmicu protiv Dinama brazilski Santos (utakmica završila 1-1) i kralj nogometa Edson Arantes do Nascimento Pele (23. 10. 1940.). Nisam bio na toj utakmici.

Ujak Slavko Pavlaković u dresu NK Cvetković

I bolje da nisam bio. Igrači Santosa crne su boje kože, a nosili su bijele dresove. Eto meni još jednog crno-bijelog svijeta. Još uvijek nisam znao ništa o nogometu, igračima i klubovima. Te 1969. na igralištu „Centrala“ u Jastrebarskom tadašnji junior Davorin Kopić okuplja školske klince koji žele napucavati loptu. Među klincima su Žarko Pavlić, Božidar i Željko Paljug, Janko Frkonja, Damir Dabović, Goran Ivasović, Pavao Srnec, Marijan Šeperić, Ivan Zoretić, Željko Novosel te mnogi drugi kojih se u ovom trenutku ne mogu sjetiti, a našao sam se tu i ja. Treninzi i nekakve međusobne utakmice nas zadržavaju na igralištu. Godinu dana kasnije igrano je SP u nogometu koje je osvojio Brazil s Peleom. Svi su tih godina pričali samo o fantastičnom Peleu i Brazilu, ali ja sam i dalje u svojem „crno-bijelom svijetu“. Ne sjećam se čak tih utakmica koje su igrane u prvoj polovici te 1970. godine. Tko je Pele, Brazil, Dinamo, Jaska ja i dalje ne znam. Na utakmicama koje je Jaska igrala, zastao bi i pogledao par minuta. Zapazio bi nekog visokog i jakog igrača ili možda nekog niskog i brzog, te bih primijetio da neki „striček“ trči i fućka. Po imenu nisam nikoga znao i upamtio. Tih je godina moj ujak Slavko Pavlaković - Četrnajsti igrao nogomet za NK Cvetković, a par godina ranije je bio i junior NK Jaska. Išao sam ga gledati i zahvaljujući njemu počeo sam od jeseni 1970. ozbiljnije pratiti nogomet od amaterskih liga pa sve do Prve lige i reprezentacije. Sad sam stalno na igralištu, igram sa starijim dečkima, slušam radio prijenose, sakupljam sličice igrača Prve lige koji su bili na lizalicama te ih kao klinci razmjenjujemo i lijepimo u album. Ubrzo saznajem tko su igrači Jaske, Cvetkovića, Dinama, Hajduka, Zvezde, Partizana, reprezentacije, tko je Brazil, Pele, najbolji jaskanski nogometaš svih vremena Marijan Bradvić i mnogi drugi. Mogao sam čak i na kviz među svojim vršnjacima. Dana 18. srpnja 1971. u Brazilu na Maracani je odigrana utakmica između Brazila i Jugoslavije, na kojoj se oprostio Pele. Završilo je 2 – 2, a tri su fantastična gola postigli Dragan Džajić i Jurica Jerković za Jugoslaviju, te Rivelino za Brazil. Gol je za Brazil još postigao i Gerson. Pele je odigrao samo prvo poluvrijeme. Za mene je u to vrijeme još samo slika ostala crno-bijela, a sve ostalo sam naučio i upamtio. Već drugu godinu se ne odvajam od televizora i nogometnih utakmica. Pelea sam na ekranu gledao u zadnjoj sezoni i sve naučio o njemu (bolje od školske zadaće). Godinu 1972. pamtim osim po nogometu i po Olimpijskim igrama u Münchenu.

Johan Cruyff

Prvi nogometni ljubimac i uzor
Kad je moj ujak Slavko primijetio koliko pratim i volim nogomet za nagradu nakon završetka šestog razreda osnovne škole odveo me na stadion NK Dinamo. Tada je igrana utakmica između Zagreba i Osijeka, a odigrana je u četvrtak, 19. srpnja 1973. Kvalifikacije za popunu Prve lige, a pobjednik postaje prvoligaš. No, vratit ću se malo unazad i na događaje prije same utakmice. Tu 1973. zovem nezaboravna sportska godina. Moja Jaska je nakon prvog mjesta u Karlovačkom podsavezu izborila plasman u jaku Međuligu Karlovac- Kutina – Sisak. Te je godine državni prvak bivše države bila C. Zvezda iz Beograda, a nakon toga primat preuzima Hajduk. Ajax je po treći puta najbolji klub u Europi, a moj nogometni ljubimac postaje Johan Cruyff (rođ. 1947.). U jesen te iste godine Cruyff postaje član Barcelone s kojom odmah osvaja i prvenstvo Španjolske.

Autogram koji sam dobio od Cruyffa 1976.

 Moje su simpatije isključivo vezane za njegov nogomet i klubove u kojima je igrao. Imao sam čast susresti se s njim 1976. u Samoboru, kad je bivša država bila domaćin EP u nogometu, a Nizozemska sudionik te nogometne završnice. I u današnje vrijeme ponosno čuvam autogram koji sam dobio od Cruyffa. Moj nogometni ljubimac je čak dobio i pismo od mladih navijača iz Jaske.

Marijan Bradvić u dresu Metros Croatije

Teške kvalifikacije kvalitetnih klubova
Te je 1973. posebnu pozornost privuklo natjecanje u Drugoj ligi koja je bila podijeljena na četiri skupine. Sezone 1973. su bile i posljednje kvalifikacije za Prvu ligu. Po dvije su prvoplasirane ekipe izborile pravo u kvalifikacijama za popunu Prve lige. U sjevernoj skupini prvo je mjesto osvojio Osijek, a drugo Proleter iz Zrenjanina. Na zapadu je prvak bio Zagreb, a drugi Maribor. Za Maribor je igrao naš Jaskanac Marijan Bradvić koji je prošao Dinamovu školu, a imao je već prvoligaškog iskustva jer je za isti klub igrao dok je bio prvoligaš sezone 1970./71. Prilikom slušanja radio prijenosa posebno su me radovale njegove dobre igre i golovi. Na istoku prvo mjesto osvaja Borac iz Čačka ispred Prištine. Jug je pripao Budućnosti iz Titograda, dok je drugo mjesto osvojio Famos iz Hrasnice (kraj Sarajeva). U prvom krugu Osijek je u dvije utakmice bolji od Prištine, Zagreb od Famosa, Proleter od Borca, a Maribor od Budućnosti. Na toj su se utakmici u Titogradu za pobjednika izvodili jedanaesterci. Još i danas mi u uhu zvoni rečenica radio reportera, kakav udarac Bradvića i gol, ipak nije gol!!! Sudac je pokazao da je ipak gol. Zbog silnog i preciznog udarca lopta se odbila od unutrašnje šipke koja je držala mrežu. Bio sam sretan na udarac i postignuti gol Bradvića.

Stoje slijeva: Milenko Manislavić, Milan Šarović, Dušan Egelja, Ivica Radosavljević, Miloš Vidović, Jovica Glišin, Jovan Kovrlija, Sredoja Mojsin, Milimir Dubljević sjede: Predrag Radosavljević, Ljupko Spasić, Radivoje Drašković, Jovan Kanački, Rada Banč, Žarko Soldo, Zoran Mišić, Jovo Sučević, Dragiša Kosnić.

Četiri momčadi ostale su u igri za dva mjesta u Prvoj ligi. U prvim utakmicama Maribor je pobijedio Proleter 3 – 1, a Osijek i Zagreb su odigrali neodlučno 0 – 0. Za uzvratne utakmice i nove prvoligaše živjela je cijela bivša država. U Drugoj se Saveznoj ligi igrao prekrasan nogomet. Mnogi su drugoligaški igrači nakon tih kvalifikacija imali uspješne karijere u prvoligaškim i europskim klubovima, a neki su čak zaigrali i za reprezentacije. Prva uzvratna utakmica odigrana je 15. srpnja u Zrenjaninu. Proleter je pobijedio s 3 – 0 i postao prvi prvoligaš. Golman Maribora Herbert Vabič je valjda imao loš dan? Loptu iz kuta posprema sam u svoje rašlje, a ostale su mu intervencije dosta loše i nesigurne, pa je lako primao golove. Ta je utakmica bacila sjenu i na suce, jer je igrač Maribora Josip Ražić nakon odličnog driblinga vrsnog golmana, Milana Šarovića, postigao gol u 22 min. Svi su na stadionu znali da je pogodak, ali ne i Zagrebački suci, glavni Ivan Ico Horvat i pomoćni Spasoje Medić. Danima se na Tv-u vrtio taj udarac Ražića i vidljivo je da je lopta cijelim obujmom prošla gol crtu, koju je prije udaranja u mrežu van iz gola izbacio zadnji igrač obrane Proletera, Dušan Egelja. Nažalost, žalba Maribora nije uvažena. Novi prvoligaš Proleter je također imao nekoliko iskusnih i dobrih nogometaša, koji su već osjetili prvoligaški nogomet, a dio ih je bio prošao i ranije kvalifikacije u kojima se nisu uspjeli plasirati u viši rang natjecanja. Unatoč previdu sudaca, zaslužuju pohvale i u sezoni 1973./74. igrali su dobar nogomet i izborili opstanak u najvišem rangu natjecanja. Gotovo svi važniji i jači klubovi tadašnje Prve lige bili su zainteresirani za odličnog golmana Milana Šarovića, koji je na kraju izabrao Dinamo i nije ostvario željenu karijeru. Šarović je često dolazio i u našu Jasku gdje ima sportske prijatelje Marijana Bradvića i bivšeg dužnosnika NK Jaske Pavla Obradovića.

Kompletna ekipa NK Zagreb

Maribor je također imao odlične i iskusne igrače kao što su: Prosen, Horjak, Bradvić, Breber, Ražić, Đuričić, Bolfek, Binkovski, a trener im je bio Ivan Đalma Marković. Početkom osamdesetih godina zaposlio sam se u „Croatia“ tvornici baterija u Zagrebu, gdje je radio i nogometni sudac Ivan Ico Horvat. Nakon što smo se kao djelatnici upoznali, često smo i razgovarali o toj famoznoj utakmici, između Proletera i Maribora. Nije mu bilo baš drago da mu to kažem, tim više jer je i Marijan Bradvić bio iz Jaske, a dobro ga je poznavao. Prestiž smo imali i dalje na terenu, jer ja sam u to vrijeme bio igrač NK Jaske, a Ico Horvat je bio dužnosnik u NK Maksimir. Te su utakmice bile za mene više od prestiža i ostale su mi u dobrom sjećanju, jer smo na kraju bili uspješniji od njih i izborili viši plasman natjecanja. 

Moja prva utakmica uživo na stadionu
Uzvratna utakmica između Zagreba i Osijeka odigrana je dana 19. srpnja 1973. zbog toga jer se veći dio igrača Osijeka otrovao hranom prilikom karantene u Slavonskoj Orahovici. Danima se pričalo o toj utakmici, a moj dragi medijski kolega, poznati novinar i bivši nogometaš, Miro Rede, je redovito pratio „čupavce iz Zagreba“. NK Zagreb je imao dobar izbor igrača koji su ravnopravno konkurirali treneru Vlatku Markoviću za svaku poziciju, a u nogometnim krugovima je svatko znao tko su: Gašo, Kuja, Čaplja, Potepuh, Gec, Koka, Hajro i ostali „čupavci“.

Nogometni majstori iz Osijeka prilikom pozdrava na utakmici u Zagrebu

O igračima Zagreba i Osijeka se mnogo pisalo i pričalo tako da je svaki navijač imao brojne i korisne podatke. Dinamov stadion je tada imao kapacitet od čak 64.000 gledatelja, jer nije bilo sjedalica na zapadnoj i istočnoj tribini. Imao sam trinaest godina i par mjesec kad me ujak Slavko doveo na stadion. Od uzbuđenja nisam znao gdje gledati, masa gledatelja, galama, pjesma, navijanje, a mi na istočnom stajanju. Gdje sam to ja, jer opet za mene počinje crno-bijeli svijet, a ne, znam ja sve igrače po izgledu, imenu, prezimenu i broju. Oko mene se svi čude i slušaju, vidi maloga kako ih samo nabraja? Čak sam od one buke u mojem okruženju i prvi rekao imena strijelaca za Osijek. Bio sam žalostan, kao i svi navijači Zagreba, kad je Osijek poveo. Ali brzaci Žutelija i Grnja, nebeski skakač Lukačević, nepredvidivi Bašić, tehničar Petrović, vratar Dugalić, i odlični obrambeni igrači predvođeni Lončarićem zaslužuju sve pohvale za nogomet koji su tih godina i na toj utakmici igrali. 

Slavlje Zagrebaša nakon gola Močiboba

Moji su ljubimci čupavci iz Kranjčevićeve. Kad su samo istrčali na travnjak, Zagreb je jednostavno eksplodirao. Sjajna utakmica, pred rekordnim brojem gledatelja. Tada je prodano 64.128 ulaznica. Nakon devedeset minuta 2 – 2. Poveo je Zagreb pogotkom Močiboba u 40. min, izjednačio je u 55. Petrović, u 61. je Osijek poveo golom Bašića, a Močibob je postigao i drugi pogodak za Zagreb u 71. min. Odlučuju jedanaesterci. Za Zagreb su s bijele točke pogodili Močibob, Markulin, Rukljač i Hušidić, a udarac Tucaka je Dugalić obranio. Za Osijek su uspješni Petrović, Lončarić i Rupnik, dok je udarce Milića i Bašića, golman Zagreba Horvat obranio. Nakon konačnog rezultata 6 - 5, rekorda stadiona, slavlja Zagrebaša i nezaboravnog zadovoljstva te napuštanja stadiona, spustio se ljetni pljusak koji je izbrisao sve što je bilo loše, a meni je donio odluku da se počnem baviti nogometom uz poruku: vidiš koje čari ima taj sport.

NK Zagreb Stoje slijeva: Franjo Horvat, Branko Tucak, Petar Močibob, Veljko Ivanišević, Drago Rukljač, Atif Lipovac Čuče: Celestin Gašparini, Mijo Markulin, Branimir Antolić, Zvonko Čopor, Željko Smolek
Prilikom rada u režiji sportskog programa HRT-a 2010. za vrijeme SP u Južnoj Africi, Cena i Miro Rede

I da se vratim na početnu rečenicu ove priče. Godine prolaze, igrači povijesnih utakmica stare i odlaze na vječni počinak ili možda, gore u nebesa na neke nove utakmice, i tako se zaboravljaju. Od igrača te povijesne utakmice već su pokojni iz Zagreba Franjo Horvat, Hajrudin Hušidić i Božo Bakota, a kod Osijeka Enes Dugalić, Pero Lončarić i Ivan Lukačević te treneri Zagreba Vlatko Marković (1937. – 2013.) i Osijeka Milan Antolković (1915. – 2007.) Brojni stariji naraštaji i ljubitelji onih divnih nogometnih dana nazočili su ovom susretu i pamte mnoge detalje, ali su i zaboravili poneke igrače i zbog toga sam odlučio da kroz svoje zanimanje za ovim sportom podsjetim na događaj koji ću pamtiti cijeli život. Poslije te utakmice za mene više nije bilo tajni u praćenju nogometa, a ta mi je utakmica samo potvrdila da se moram baviti nogometom kad porastem i možda jednog dana sretnem te heroje, a posebno čupavce iz Zagreba.

Susret s nogometnom legendom u Muzeju Mimara, 23. svibanj 2015., Cena i Pero Močibob Potepuh

 U narednim godinama imao sam čast biti u društvu nekih od njih. Među njima su Gašparini, kod kojeg sam u NK Zagreb za vrijeme Biće Mladinića prolazio obuku na trenerskoj specijalizaciji koju mi je omogućio bivši trener Ivo Šušak. Sa Markulinom sam išao u trenersku školu, na brojnim sam utakmicama susretao Smoleka, Čopora, Antolića, Ivaniševića i Đekića i razmijenio po koju sportsku riječ, a Miro Vuksanić je čak bio i trener NK Jaske. Posebno drag mi je bio susret sa legendom Perom Močibobom, koji mi je omogućio bivši nogometaš Partizana, Dinama i Lokomotive, novinar pisanih sportskih izvještaja i suradnik na HRT u sportskom programu Miro Rede. Prilikom upoznavanja i susreta s Perom Močibobom, prvo mi je poručio da pozdravim prijatelja i dobrog nogometaša Marijana Bradvića, te da je u Jasku drago navraćao zbog vina po kojem je naš kraj poznat na široko i na dugačko.
U brojnim razgovorima s tim bivšim i uspješnim igračima, prilikom upoznavanja, dovoljno mi je bilo reći, ja sam iz Jaske. Tada su mi sva vrata kod njih bila otvorena jer su odmah svi spomenuli Marijana Bradvića koji je osim u Dinamu, igrački trag ostavio u Riječkom Orijentu, Mariboru, Jedinstvu iz Bihaća, Zagrebu, austrijskim klubovima, voljenoj Jaski, a vrhunski osječki nogometni majstori Lončarić, Grnja i Lukačević s našim Jaskancem Bradvićem pobjede su postizali i u Dinamu i Metros Croatiji iz Toronta. Godine 1978. Marijan Bradvić s amaterskom reprezentacijom bivše države postaje i prvak Europe.

Na slapovima Niagare u Kanadi prilikom igara za Metros Croatiju, slijeva: Ivan Lukačević, trener Ivan Đalma Marković, Marijan Bradvić

Ova je utakmica stvarno povijest i zaslužuje da nabrojim glavne igrače te večeri. Za Zagreb su nastupili: Franjo Horvat (rođen 1946. - ?), Celestin Gašparini (1949.), Branko Tucak (1952.), Branimir Antolić (1951.), Veljko Ivanišević (1952.), Atif Lipovac (1950.), Mijo Markulin (1950.), Zvonko Čopor (1951.), Petar Močibob (1951.), Drago Rukljač (1949.), Željko Smolek (1952.), Božo Bakota (1950.-2015.) i Hajrudin Hušidić (1949. – 1994.), a za Osijek Esad Dugalić (1947. - 2011.), Branislav Iličin - Kobe, Mile Dumančić - Dumba (1953.), Zoran Milić, Petar Lončarić (1943. – 1991.), Zdravko Rupnik - Roša, Stjepan Čordaš – Čarli (1951.), Dušan Bašić, Ivan Lukačević – Luks (1946. – 2003.), Ljubomir Petrović – Ljupko (1947.), Dinko Žutelija – Žuti (1948.), Ivica Grnja – Struja (1948.) i Ante Lončar – Suvi.
I na kraju treba napomenuti da je dobar dio tih nogometaša Zagreba i Osijeka koji su odigrali nezaboravnu utakmicu narednih godina bio važan i za naš grad Jastrebarsko i naš nogomet. Godine 1969. Jaskanac Bradvić član je Dinama Zagreb u kojem tada igra i Osječanin Pero Lončarić. Brojne pobjede ostvario je sa sjajnim osječkim tandemom Lukačević – Grnja u Kanadi. Naš jaskanski najpopularniji i najbolji nogometaš Marijan Bradvić igrao je sezone 1978./79. u Prvoj ligi za NK Zagreb i dobar dio tih poznatih i priznatih igrača je znao kod njega navratiti u lokal. Naš grad, klubove i igrališta pohodili su Celestin Gašparini, Branimir Antolić, Veljko Ivanišević, Pero Močibob, Stjepan Čordaš, a svoje je umijeće na igrače NK Jaske prenosio već gore spomenuti Miro Vuksanić. Generacija igrača šezdesetih godina prošloga stoljeća NK Jaske, sjeća se utakmica i protiv Krajišnika iz Velike Kladuše za kojeg je jedno vrijeme igrao i Hajrudin Hušidić. Hajrudin je upamćen po pobjedonosnom golu za NK Zagreb nakon izvođenja jedanaesteraca.

Hajrin pobjedonosni pogodak

Možemo im biti zahvalni za sve ono što su dali prema našem kraju i nogometu te cijenili i naše mlade nogometaše prilikom treniranja ili preporuka za nastavkom karijere u višim klubovima. Meni su od tih vremena ostale samo crno – bijele slike koje ovdje s zadovoljstvom objavljujem, a sve ostalo je povijest koju moramo pamtiti. Velike zahvale za brojne podatke koje ovdje koristim zaslužuju gospodin Miro Rede, Antun Samovojska, Marijan Bradvić, Davorin Kopić, Veljko Ivanišević, Drago Rukljač, Pero Močibob i Ivica Grnja.
Zdenko Vuković Cena

TAGOVI | Božo Bakota

Valid XHTML 1.1! Valid CSS!